Život i običaji muslimana 16/2019

Život i običaji muslimana/Dijana Begović

1190479
Život i običaji muslimana 16/2019

 

 

    Zavirimo u koji od tih, posebno seoskih mejtefa i pogledamo ga pobliže izvana i iznutra. Mejtefi su, kao i većina muslimanskih seoskih kuća, obično vrlo maleni; to su ponajviše drvenjare na jedan sprat, ali ima i prizemnih građevina. U prvom spratu je stanovao hodža s porodicom, a dolje je bila školska soba, jer mejtefi nemaju obično više od jedne sobe, a i ta je bila malena, svježe okrečena i mirisna. Takvi su mejtefi bili obično u bogatijih džemata bez obzira da li su bili gradski ili seoski. Bilo je i takvih mejtefa po selima gdje su u istoj kući uz školsku sobu bile i druge prostorije. Tu su bile hodžina goveda i konji, ili ako je hodža bez toga, onda plugovi, kola, kose i drugo poljoprivredno oruđe ili tome slične stvari.

     Svi su mejtefi onda bili prostrti serdžadama ili hasurama, a samo neki ćilimima. Na tim ćilimima, hasurama klanjala su djeca sa hodžom neki od dnevnih namaza, podne, ikindiju namaz, a nekada i druge vaktove, jer musliman ne smije, osim u velikoj potrebi, klanjati na goloj zemlji, a i to samo onda ako je zemlja suha i sasvim čista.

    U mejtefima nije bilo nikakvih slika, ni karata, ni drugih učila, jer ih za vjeronauku nije ni trebalo, a nije bilo ni pokućstva. Na prednjoj strani pokraj zida bila je drvena sećija i na njoj minderi napunjeni vunom, u davna vremena bili su napunjeni slamom, a na njima je sjedio hodža i odatle je nadzirao rad svojih učenika. Đaci su sjedili pred sećijom u redovima i na koljenima, pa kada bi se umorili sjedeći na jednom koljenu, podmaknuo bi drugo i tako naizmjenično dok bi nastava trajala. Pred svakim redom djece bila je prosta, neobojena drvena klupa bez naslonjača, koja je bila visoka za djecu. Na tim klupama koje su zvali peštetima ležali su dječiji kitabi i druge stvari koje su im trebale za nastavu. Bilo je i siromašnih mejtefa u kojima, prije stotinu i više godina, nije bilo nikakve prostirke, ni klupa, već su djeca sjedila na goloj zemlji a knjige-kitabe držali u rukama i tako čitali.

  Kada bi djeca ulazila u mejtef, ostavljali su pred vratima obuću pa ulazila bosonogi ili u čarapama, a bogatija djeca u mestvama, sasvim mekanim donjim cipelama od žute ili crne kože, da ne prljaju hasure, ćilime.

     U mejtefima nije bilo podvornika, nego su djeca čistila, mela i prala i čistima održavala taj prostor. Prostoriju su djeca prala svakoga mjeseca jedanput. Za to su se brinule starije djevojčice. Čistim su ih držala sva djeca po redu, i to svake sedmice drugo. Osim toga, djeca su bila dužna da u zimsko vrijeme lože peći. Djeca iz bogatijih kuća, kao i ona koja su bila slaba i malehna nisu morali sami ložiti peći, nego ih je mogao ko drugi iz njihove kuće pomoći u tom poslu, a isto tako i pod u mejtefu oprati, pomesti i počistiti.

     Već od starina je uveden bio po svoj Bosni običaj da u zimsko doba svako dijete svakoga dana prije i poslije podne ponese po jednu praču u mejtef (po jedno drvo). Njima se ložilo u peć, ali se isto tako drvima snabdijevao i hodža i njegov stan. Ako bi bilo mnogo djece bilo bi i mnogo drva, pa sve ono što preostane bilo je hodžino i on ih je mogao upotrijebiti, pa čak i prodati!      

 

 

 



Povezane vesti