Balkanske Aktualnosti 25/2017

Nakon što je Amerika pokazala otvoren stav, ratovi koji su dogodili na prostorima bivše Jugoslavije okončani su Dejtonskim mirovnim sporazumom koji je potpisan 21. studenog 1995. godine

Balkanske Aktualnosti 25/2017

 

Mogućnost nuklearnog rata između dvije super sile i jako mala vjerovatnoća da bi Sovjetski Savez mogao okupirati zemlje Zapadne Europe su dva osnovna faktora koja su za vrijeme Hladnog rata predstavljala strijepnju za one koji su definisali politiku Amerike. Usljed toga su dvije super sile u tom periodu, kao što je bio slučaj svugdje u svijetu, pratile svoje pokrete i na Balkanu. Nakon okončanja Hladnog rata, Amerika se počela interesovati svojim internim političkim i ekonomskim problemima i nije imala potrebu za Jugoslavijom, koja je bila neka vrsta tampon zone na Balkanu.

Kada je Jugoslavija ušla u proces raspada 90-tih godina, Amerika se nije mnogo zanimala krizom na Balkanu i upućivala je poruke da se tom krizom treba interesovati Europa. Od sredine 1992. godine počela je otvoreno kritikovati bosanske Srbe i Beograd, no ove kritike nisu išle dalje od puste retorike.

U početku su i Amerika i europske zemlje za autoritet smatrale federalnu administraciju Beograda. Cilj Zapada bio je da očuva cjelovitost Jugoslavije i da zemlji nametne demokratiju zapadnog tipa i tržišnu ekonomiju. No, nakon što se kriza u Jugoslaviji produbila, federalne veze su vremenom otančale, počela je da se slijedi politika o izgradnji konfederalne Jugoslavije. No, Srbija nije podržavala ovu ideju. Nakon toga je Zapad počeo da podržava nezavisnost republika koje su htjele da se odcijepe od Jugoslavije. No, i pored mnogobrojnih dogovora o uspostavljanju primirja između zaraćenih strana, pored toga što je stranama više puta upućen ultimatum i pored činjenice da su se prema cijeloj Jugoslaviji počele sprovoditi ekonomske i oružane sankcije, Evropa nije uspjela da spriječi ratove koji će nakon toga trajati godinama.

Evropske zemlje su posjedovale velike različitosti u stavovima naspram krize u Jugoslaviji. Njemačka je insistirala da se priznaju Slovenija i Hrvatska, sa kojima posjeduje historijske, vjerske i kulturne veze. Velika Britanija i Francuska, koje su se pribojavale njemačke ekspanzionističke i hegemonijske politike, gajile su simpatiju prema Srbiji. No, Njemačka je bila ta koja je pobijedila u ovoj trci. Ne poštivajući uslove koji su definisani na Badinterevoj komisiji, Njemačka je Sloveniju i Hrvatsku priznala kao nezavisne države. Posle kraćeg vremenskog roka i ostale evropske zemlje su bile primorane da urade isto. Kada su evropski saveznici počeli da priznaju nezavisnost republika bivše Jugoslavije i Amerika je počela da slijedi istu politiku.

I BiH je bila među nezavisno priznatim zemljama no uskoro se u ovoj zemlji dogodio stravičan rat. Tokom rata u BiH Amerika je mnogo puta oštro osudila pokušaje Srba da etnički očiste ovu zemlju, u regiju je uputila vojnike mirovnih snaga, no nikada nije pokušala nikakvu vojnu intervenciju usmjerenu bosanskim Srbima. Amerika je na ovaj način pokazala da neće biti ¨policajac¨ u regijama gdje joj nisu pokvareni interesi.

Najveći problem za zapadne zemlje bilo je da spriječe da se ratovi koji su se događali na prostorima bivše Jugoslavije ne prošire na ostale balkanske i evropske zemlje. Postojala je prijetnja da se rat može proširiti na Kosovo, Makedoniju a odatle da se i Bugarska, Grčka pa čak i Turska uvuku u rat. Usljed ovakve strijepnje, 1993. godine su u Makedoniju upućene mirovne snage UN-a.

1994. godine Amerika je promijenila stav naspram rata u Bosni i počela je da zatvara oči da se oružje iz Irana i nekih drugih islamskih zemalja preko Hrvatske šalje Bošnjacima. U tom periodu su se često mogle čuti tvrdnje da i pored embarga na oružje kojeg je nametnuo UN, Amerika tajno naoružava Bošnjake. Amerika je u to vrijeme pokušala ojačati i Hrvate naspram Srba. Poznato je da su profesionalni američki vojnici hrvatske jedinice obučavali u Krajini.

Nakon što je Amerika pokazala otvoren stav, ratovi koji su dogodili na prostorima bivše Jugoslavije okončani su Dejtonskim mirovnim sporazumom koji je potpisan 21. studenog 1995. godine. Genocid u Srebrenici, koji se dogodio srpnja 1995. godine, bio je jedan od glavnih razloga nakon čega je Amerika zauzela jasan stav protiv rata u BiH.

Ono što se dogodilo u Srebrenici poremetilo je autoritet UN-a u cijelom svijetu. Drugi razlog odnosio se na kredibilitet NATO-a. Tri godine su zemlje članice NATO-a diskutovale o tome šta se treba učiniti protiv nasilnih Srba, no, na žalost, nije ništa riješeno, što je izazvalo jaz unutar Alijanse.

Dejtonski mirovni sporazum je okončao ratove u BiH i Hrvatskoj, ali nije spriječio buduće ratove u balkanskim zemljama koji su se dogodili krajem 90-tih godina. Zapad se u periodu od 1999-2001 suočio sa novim sukobima na Kosovu, na jugoistoku Srbije i u Makedoniji. No, zemlje Zapada su ovoga puta zauzele odlučniji i jedinstveniji stav i uspjeli da pronađu riješenje prije nego što su ratovi prerasli u mnogo veće dimenzije.

 



Povezane vijesti