Život i običaji muslimana 14/2019

Život i običaji muslimana/Dijana Begović

1176362
Život i običaji muslimana 14/2019

     Kada dijete dođe hodži, poljubi ga u ruku i daje mu ono što mu je mati poslala. Hodža će svako, a posebno bogatije dijete, lijepo dočekati, primajući dar iz njegovih ruku, pomiluje ge po glavi i obrazčićima i pri tome gledajući u oca govori: „Mašallah! Mašallah! Je li ovo tvoj sinčić Mehmed? Gle, gle, koliki je narastao!“

     Iza toga pita hodža novoga učenika kako mu je ime, koliko mu je godina i dade mu novu elif-ba sufaru, početnicu, ako ju dijete nije od kuće donijelo. Kada je hodža djetetu sufaru dao, stane ga još pred ocem učiti da se, biva, vidi kako će dijete razumijevati (anlajisati). Dok hodža dijete uči, ono obično šuti ili kima glavom u znak da shvaća, a hodža će onda da oca razveseli: „Znam ja da si ti sve razumio, jer se vidi na tebi da si baš razuman (račavetli), kao i otac što ti je, i oba strica (amidže).“ Nakon toga izabere starijega ili boljega đaka koji će ga podučavati i kaže da će mu to biti kalfa. Dijete tada izvadi novac što mu ga je otac za kalfu dao i predaje ga svome mentoru. Ako je i mati štogod kalfi poslala, predaje mu dijete i njezin dar.

     Mati k'o mati, teško čeka kada će joj se sinak iz škole vratiti. To znade, ne samo sav komšiluk, nego i gradska ali ako su u selu, seoska fukara, sirotinja, i zato se pazilo ko će prvi malog dječaka-đaka ugledati kada se bude iz škole vraćao. Ko ga prvi ugleda, trči, što mu noge daju sretnoj majci da mu dade muštuluk, dar u novcu. Kad mati čuje da joj se sin vraća, trči sva sretna, k'o da joj iza dugog vremena iz tuđine dolazi, na sokačna vrata da ga prva dočeka, zagrli i izljubi, a nene u komšiluku, kada to vide, govore: „Blago majci kad je i to dočekala!“

     Čim je dijete došlo na avlinska vrata, grli ga majka i ljubi i ljubeći ga vodi ili nosi u kuću i već putem kroz avliju i basamake, pita ga medenim kolačima jer mu se je talenat (zihin), od velikog učenja umorio pa će mu biti lakše kasnije učiti.

     Ženska djeca u mejtefe su išla početkom mjeseca Muharrema, dakle, početkom Nove muslimanske godine. I ženskoj se djeci tetošilo kao i muškoj, bez razlike. Veselilo se danu kada će u mejtef krenuti. Ali, žensko dijete je slabije i plašljivije onda bilo od muškoga dijeteta, i zato bi majka zvala svoje rodice,komšinice i prijateljice da joj kćer priprave i osokole za mejtef.

     Nekoliko nedjelja prije no što će u tu vrstu škole djevojčica krenuti, dolazi u harem brižnoj majci sad ova, sad ona komšinica, rodica ili prijateljica, a petkom uvečer, tako je bio običaj, i njih više zajedno, pa o čemu će govoriti, ako ne o kćeri i mejtefu, samo da je priviknu, osokole, razvesele, da vesela ode prvi put, jer tomnogo vrijedi. Dakle, sva ta podrška najbližih i najmilijih ljudi onda, kada se radi o pripremi djeteta za školu, bila je jača nego sva psihologija današnja! I onda, kada osvane dan u koji će mlada učenica, taliba, u školu, skupe se opet one komšinice, rođake i prijateljice, koje su dijete za mejtef sokolile, da pomognu majci, da dijete što ljepše obuče, umije i počešlja. Kada su ju tako pripremile, obukle, izmile i počešljale, ture joj pod pazuho elif-ba sufaru, a onda se i same zaviju u svoje zavijače i krenu sve zajedno sa djevojčicom prema mejtefu. Kada je dijete prekoračilo kućni prag, uzme majka za to već pripremljen đugum vode, lijeva za djetetom i pri tome govori: „Kako lako voda iz grla đuguma tekla, onako lako, kćeri, i ti svaki glas iz usta hodžinih primala i sve ti ko po vodi išlo!“



Povezane vijesti