Adam McConnel: Američka strateška greška

Adam McConnel Američka strateška greška

Adam McConnel:  Američka strateška greška

Američka strateška greška

 

Adam McConnel

 

Pre dve sedmice grupa američkih zvaničnika stigla je u Ankaru na razgovore s turskim političarima. Uprkos velikoj pažnji na sastancima, čini se da je jedini konkretan rezultat bio mehanizam direktnog dijaloga koji će biti pokrenut u narednom mesecu s ciljem ublažavanja komunikacijskih poteškoća između dvaju strana.

Osim tog jednog razvoja, čini se da se i ostali poslovi nastaviti iduće četiri godine. Svakodnevno turski zvaničnici kritikuju saradnju SAD-a s PYD / PKK, a na istoj svakodnevnoj osnovi američki dužnosnici zagovaraju, izbegavaju i zamuckuju američki odnos s istom organizacijom koja je proglašena "teroristima" od strane američkih institucija ,

 

Drugi američki zvaničnici, pa čak i CIA, priznali su jednostavnu stvarnost da je PYD grana PKK. Međutim, glasnogovornici američkih saveznika, ili još neki američki zvaničnici, izazivaju šok, čak i ljutnju, kada turski zvaničnici kritikuju američki savez s PYD / PKK, a oni izazivaju ogorčenje kao tursku javnu ljutnju prema američkim smećarima i turskom nepovjerenju prema američkim namjerama produbljuje. Oni krive turske medije ili druge ljude blate za rezultate koji su jasno i nesumnjivo proizašli iz vlastitih pogrešnih pravila.

- PYD / PKK pretnja turskom teritorijalnom integritetu

Američka odluka o saradnji, a zatim formiranje radnog, vojnog odnosa s PYD / PKK datira iz kraja 2014. godine. To je bilo tokom zloglasnog napada ISIL na Rojavi, severnoj sirijskoj regiji koja graniči s Turskom, kada je turska vlada dozvolila oružanim militantima severne iračke kurdske pokrajinske vlade da doputuju preko turske teritorije i uđu u Rojavu.

Što Obamini upravni službenici nisu razumeli - i realno kako bi mogli, kada je 30-ogodišnji neobični romanopisac (Ben Rhodes) bio Obamin primarni spoljnjopolitički savetnik? - da je stvaranje odnosa s PYD / PKK potkopalo jedan od temelja tursko-američkog saveza.

Ta temeljna osnova je tradicionalna potreba Turske za ono što neki politički znanstvenici nazivaju "offshore balanserom". Od kraja 19. veka ključna briga za prve turske zvaničnike bila je potraga za saveznikom Velike moći koji bi skupa mogli biti brana protiv postojećih izravnih pretnji osmanskom, a kasnije turskom suverenitetu, a ne da u isto vreme predstavlja dodatnu pretnju.

Turska je konačno pronašla saveznika u SAD-u tokom Drugog svetskog rata. Američki dužnosnici, s druge strane, nisu bili uvereni do 1946. godine, kada su odlučili da se u SSSR ne može pouzdati i da je na raspolaganju dugoročna politička borba s Sovjetima. Turska, koja je graničila sa SSSR-om, osigurala je saveznike na bojištu; U međuvremenu će SAD podupreti i modernizirati tursku opustošenu vojsku. Iako je SAD imao velik broj vojnika i dužnosnika u Turskoj tokom trajanja hladnog rata, znatno veća pretnja SSSR-a i očite obostrane koristi ublažile su sve turske zabrinutosti.

Ta se situacija nije promenila nakon zaključka Hladnoga rata. Iako je Rusija trenutno oslabljena, prethodnih 300 godina dobro je ilustrovalo da će Rusija ostati dugoročna pretnja turskom suverenitetu. I dok je SAD postao dublje ukorijenjen u regionalnim sukobima, njeni objekti u Turskoj i dalje su bili od vitalne važnosti.

Tačka preokreta 2014

Međutim, od kraja 2014. ova se situacija promenila. Nema sumnje da ostaje ruska pretnja, pogotovo s prisutnošću Moskve koja je sada uspostavljena u ratom razorenoj Siriji (što je omogućeno neuspehom Obamine administracije). Međutim, izbor Obamine administracije da se sebi saoseća s PYD / PKK znači povezivanje sa snagom koja temelji svoju filozofiju na pretnji turskog teritorijalnog integriteta. Drugim rečima, Obamina administracija odlučila je podržati pretnju turskom suverenitetu.

S turskog gledišta, američko partnerstvo s PYD / PKK odmah oslabljuje obrazloženje za održavanje strateškog odnosa s Washingtonom, jer je SAD zapravo odlučio postati strateška pretnja. Upoznavanje s tačnošću kako je SAD ulazio u takvu grešku biće pitanje istoričarima, ali za sada možemo pretpostaviti da je kombinacija neinformisanog, pogrešno oblikovanog i kratkovidnog (pa čak i miopijskog) formuliranja politike, kao i odlučne nespremnosti da verujemo SAD-u vlastiti regionalni saveznici (tj. Turska) bili su glavni elementi koji su skrenuli iz SAD-a.

Gulen takođe preti turskom suverenitetu

Nažalost, neprihvaćeni savez SAD-a s PKK nije jedini problem. Nakon decembra 2013, svako ko je stekao pristup racionalnoj i objektivnoj  turskoj politici, shvatio je da je kult Fetullah Gulen postao pretnja turskoj demokratiji. Pokušaj neuspelog državnog udara u srpnju 2016. godine dodao je nasilje i ubistvo na već očitu pretnju, jer su Gulenovi akoliti koristili grane turske vojske kako bi izvršili pokušaj puča. Drugim rečima, Gulenova organizacija se treba shvatiti kao izravna, nasilna pretnja turskom društvu i njegovom demokratski izabranom političkom vodstvu.

Kao što je svako svestan, Gulen je živio u SAD-u od 1999. To znači da osim saradnje s PKK / PYD-om, pretnjom turske suverenosti, SAD ima još jednu pretnju turskom suverenitetu; Gulena. A SAD nije napravio konkretne korake za izručenje Gulena Turskoj usprkos toj stvarnosti.

Tu je još jedna logička dimenzija ovog problema. Ako Sjedinjene Države sarađuju s pretnjom za suverenitet Turske, a ima i drugu, zar onda američka vojna prisutnost u Turskoj nije potencijalna pretnja? Lično bih želeo tvrditi da ne, ali nisam turski političar odgovoran za živote i dobrobit mojih biraca. Za turske dužnosnike, civilne i vojne, događaji u proteklih pet godina uvelike su komplikovali način na koji gledaju američku vojnu prisutnost u zemlji.

Logika nedavnih događaja i moguće buduće nepredviđene situacije, ako se na trenutak može usvojiti perspektiva turskih dužnosnika, dovodi do zaključka da su američke snage stacionirane u Turskoj pretile turskom suverenitetu. To znači da se situacija koja je postojala za prethodnih 70 godina, da su američke snage shvaćene kao jamci turskog suvereniteta, u osnovi se promenila. Kad neko dođe do tog zaključka i zaista razume događaje i logiku koja vodi do takvog zaključka, onda bi se trebalo lakše razumeti zašto su turski političari (i građani) počeli nepoverljivije raspravljati o SAD-u i izraziti animirane, čak i besne odgovore na nedavne akcije SAD-a.

 

 

 

 

5

 

Promena strateške perspektive

Ako SAD predstavlja direktnu pretnju turskom suverenitetu kako kroz PYD / PKK tako i kroz kult Fetullah Gulena, tada SAD više nije "balansiranje na moru" koji je Turska pronašla pre sedamdeset pet godina. Umesto toga, čini se da je SAD prešao u istu kategoriju "direktne pretnje" koju su Britanija i Francuska održavale u 19. veku i da je Rusija već 300 godina. Ti su se glumci žestoko bavili razbijanjem dela Osmanskog carstva.

Ako Sjedinjene Države podupru oružanu militantnu skupinu koja takođe želi srušiti delove Turske Republike, a ima i versku organizaciju koja je već pokušala nasilno nadjačati vlast nad turskim državnim institucijama, američki dužnosnici trebali bi shvatiti da su, u turskim očima, ne razlikuje se od Britanaca i Francuza iz 19. veka, ili Rusa. Tako će turski kreatori politike, koji su odgovorni građanima kao demokratski izabranim predstavnicima, početi tražiti još jedan "offshore balancer", ili će preuzeti stvari u svoje ruke.

Primer je napor koji je turska država pritisnula proteklog desetljeća, kako bi postala više samodostatna u modernom razvoju oružja. Samo prošle sedmice turske oružane snage saopštile su kako im je na raspolaganju naoružani, bezvremenski zemljišni automobili u pokušaju da voze PYD / PKK iz Afrina.

 

Od 19. veka, osmanske i turske države bile su uglavnom ovisne o stranim saveznicima, ne samo o oružju, već i o taktičkoj obuci vojnih časnika. Nedavne kampanje, obje operacije Štit Eufrata i Operacije Maslinova grana, sadržavale su napredno oružje, poput oružanih dronova, koje su gotovo u potpunosti proizvod turskog istraživanja i razvoja.

Ali što je još važnije, same su kampanje pažljivo planirane i izvršene ofanzive koje nisu bile samo učinkovite, već su imale i nekoliko civilnih žrtava. To jest, turski vojni planeri i oficira razvili su kapacitete u borbi protiv gerilaca, pa čak i urbanog ratovanja, koje SAD još nije izlagao. I nakon završetka borbi, Turska se brzo kreće kako bi pomogla lokalnim stanovnicima da počnu obnoviti svoje živote i zajednice. Sveukupno, turska zavisnost o stranim vojnim oružjem, tehnologiji i taktici brzo se smanjuje.

Ovde želim naglasiti da su američke administracije, sadašnje i bivše, izabrale ovaj put i donele odluke koje su terale turske civilne i vojne dužnosnike da se kretaju u tom smeru. Ako zvaničnici Sjedinjenih Država žele da ubeđuju turske državljane i političare prema kojima se Americi i dalje može verovati i da Sjedinjene Države ne predstavljaju direktnu pretnju turskom suverenitetu, onda moraju prihvatiti različite odluke i različite postupke.



Povezane vesti