Serdar Ćam: Još jedan ramazan i borba Turske za riješavanje kriza

Još jedan ramazan i borba Turske za riješavanje kriza

Serdar Ćam: Još jedan ramazan i borba Turske za riješavanje kriza

Još jedan ramazan i borba Turske za riješavanje kriza

 

U vrijeme kada se svijet povlači u neprimjetan proces koji se spušta prema nestabilnosti zbog terorizma, unutarnjeg sukoba i ratova, ušli smo u Ramazan, mjesec milosrđa i oproštenja, s vijestima o šehidima opet iz Gaze, krve rane svijeta.

Na godišnjicu izraelske deklaracije nezavisnosti i prisilnog protjerivanja oko 750.000 Palestinaca iz svoje domovine, koji su postali izbjeglice u svojoj zemlji, oni koji pokušavaju nametnuti mir svojim zulumom ponovno su bili na dužnosti.

 

Status Jerusalema

Nije bez razloga Jerusalem, koji je posvećen svim Abrahamskim religijama, dobio poseban status. Postoji razlog zašto se velika većina zemalja u svijetu suzdržava od prepoznavanja Jerusalema kao glavnog grada bilo koje države i otvaranja ambasade u tom gradu. Doista, prema 181 Rezoluciji Ujedinjenih naroda  iz 1947.godine, Jerusalemom su trebali upravljati Ujedinjeni narodi(UN) pod posebnim međunarodnim režimom.

Nakon osnivanja 1948., Izrael je prvo zaposeo zapadni Jeruzalem, a potom 1967. godine nakon šestodnevnog rata istočni Jeruzalem. U Rezoluciji 242, Vijeće sigurnosti U. N. postavilo je potrebne uvjete za pravedan i trajan mir i pozvao na povlačenje izraelskih vojnika s teritorija okupiranih tijekom rata 1967. godine. Ali Izrael od tada smatra Jeruzalem, u kome se također nalaze njegov parlament i ministarstava, kao svoj de facto glavni grad.

Izrael je 1980. godine usvojio Zakon o Jeruzalemu i izjavio da je "Jeruzalem, cjelovit i ujedinjen, glavni grad Izraela". Međutim, ovaj zakon je proglašen nevažećim od strane UN-a  Rezolucijom 478, koji je pozvao zemlje koje su imale ambasade u Jerusalemu da ih premjese u Tel Aviv. Tijekom glasanja o ovoj rezoluciji, SAD nisu glasale ali nisu ni iskoristile veto.

Nakon rezolucije, trinaest zemalja koje su imale ambasade u Jerusalemu (Bolivija, Čile, Kolumbija, Kostarika, Dominikanska Republika, Ekvador, El Salvador, Gvatemala, Haiti, Holandija, Panama, Urugvaj i Venezuela) preselile su ih u Tel Aviv.

 

Šta SAD pokušavaju učiniti?

Američki kongres donio je 1995. godine Zakon o ambasadama u Jerusalemu, koji je protivan odluci 478.Vijeća sigurnosti UN, koji poziva saveznu vladu da prepozna Jeruzalem kao glavni grad Izraela i da preseli ambasadu SAD iz Tel Aviva u Jerusalem. Iako je zakon zahtijevao da ambasada bude preseljena iz Tel Aviva u Jeruzalem najkasnije do maja 1999. godine, sukcesivne američke administracije tijekom posljednja dva desetljeća više puta su pozivale na ne primjenjivanje Zakona svakih šest mjeseci, navodeći razlog za to osjetljivost tog pitanja i moguće negativne posljedice za Bliski istok.

Dana 6. decembra 2017., sto godina nakon Balfourove deklaracije iz 1917. godine, koja je obećala uspostaviti jevrejsku domovinu na bivšoj teritoriji palestinskog otoka, 45. američki predsjednik Donald Trump, najavio je da će SAD priznati Jerusalem kao glavni grad Izraela. Bila je to historijska, ali isto toliko neprimjerena izjava zbog mogućih negativnih utjecaja na mir i stabilnost na Bliskom istoku što je dio nastojanja da se dobije međunarodni legitimitet za okupaciju.

Iako je jako dobro znala da će njegova odluka povećati napetost i izazvati sukob širom regije, Amerika je rekla "da" onome što je cijela međunarodna zajednica odbila i  preselila je svoju ambasadu u Jerusalem, odlukom koja je otvoreno protiv međunarodnog prava.

Za Palestince, ta odluka nije bila drugačija od Zidova Apartheida ili blokade Gaze. Ovaj potez SAD-a, od koga nisu odstupile usprkos snažnoj reakciji međunarodne zajednice, izazvao je bijes i ogorčenje među Palestincima. Uslijed toga, hiljade civila su pozivali na pravdu i prava mirnim protestima ali suočili su se s nesrazmjernom silom, tlačenjem, krvlju i suzama.

Palestinci su od strane izraelske polcije  mučeni i  progonjeni, na očigled međunarodne zajednice i medija, hiljade je ljudi ranjeno. Sve se nastavlja i nakon 70. godina nakon Nakbe ili "Velika katastrofa", kako su je nazvali Palestinci koji su bili masakrirani, progonjeni iz svojih domova i zemlje silom i prevarama, bili su izbjeglice i  osobe bez državljanstva u svojoj zemlji nakon osnivanja Izraela.

 

Turska pokušava ugasiti vatru na Bliskom istoku

 

Vanredni samit o Jerusalemu u Istanbulu, 18. maja 2018, koji je sazvan na poziv predsjednika Recep Tayyipa Erdogana koji je  ovogodišnji predsjednik Organizacije islamske suradnje (OIC), bio je vrlo važan u smislu zaustavljanja tih iracionalnih i nezakonitih aktivnosti.

Ovaj samit je postigao ono što mnoge regionalne i međunarodne organizacije nisu uspjele učiniti. Zahvaljujući osjetljivosti i vodstvu Turske, još jednom je naglašeno da status Jerusalema ne može biti promijenjen iracionalnim i nezakonitim postupcima.

Turska , kao što je uvijek činila, je naglasila da bi koraci koji su poduzeti naštetili samom Izraelu, da neće doprinijeti rješenju palestinskog pitanja, koji je ostao neriješen od osnivanja UN-a. Turska je uložila najveći napor da se osigura trajni mir unutar regije. Nažalost, ovi napori uglavnom nisu dovoljno cijenjeni od strane povezanih stranaka, a nade za mir su nastavile da se gube.

Kada je brod Mavi Marmara plovio za Gazu kako bi ublažio patnje potlačenih, ubijeni su nevini i nenaoružani ljudi na njemu. Iako je bol još bio intenzivan, Turska je Izraelu pružila priliku da riješi krizu izvinejnjem i nadoknadom samo da bi ublažila teške pritiske na Palestince.

Ovaj put, međutim, nastojala se blokirati pomoć kroz crnu propagandu i klevetu. Budući da je Turska pokušala dostaviti topli obrok žrtvama rata, dok su bombe padale, klevetnici su izjavljivali klevete poput "Prehrambeni proizvodi ne idu  kome je potrebno već idu teroristima". Iako je nastojala uspostaviti mir, sigurnost i red, pomažući stvaranju urednog društva s funkcionalnim porodicama u kojima se ljudi ne radikaliziraju i pomogla 4.000 mladih ljudi da osnuju svoju obitelj, Turska agencija za saradnju i koordinaciju (TİKA) je optužena za pomoć teroristima. Pažljiva analiza pokazala bi da pomoć Turske zapravo smanjuje napetost i ublažava negativne učinke krize. Uprkos svim izazovima, Turska je nastavila i dalje raditi bez gubljenja motivacije.

Ovog Ramazana će se također u Gazi moći dobiti zdravstvene rehabilitacijske usluge kod kuće, lijekovi i medicinski materijal bit će isporučeni, topli obroci će biti isporučeni za 1000 porodica dnevno i za više od 100.000 Palestinaca tokom ramazana, i 12.000 porodica kojima je to neophodno imat će hranu. Iako ta hitna pomoć ima za cilj ublažiti pogoršanje humanitarne situacije u određenoj mjeri, posebno u Gazi, dugoročna pomoć za razvoj pomoći će poboljšati dobrobit Palestinaca. Ovi napori Turske podupiru dvostruko rješenje utemeljeno na pravdi, a Izrael bi trebao priznati sada da ne može dobiti legitimitet putem odvajanja barijerama, bezgraničnih ubistava, oružjem i bombama, pokušavajući uništiti Palestince, nego se može to postići upravljajući pravedno i sa saosjećanjima.

 

Turska se besomučno bori za okončanje kriza

 

Braneći vrijednosti pravde i suosjećanja kao svoje historijske misije i državne tradicije, Turska je uvijek bila uz potlačene i protiv zuluma, bez obzira na vjeru, jezik ili rasu žrtava. Na primjer, 1492. oko 200.000 Jevreja koji su bježali od progona i tlačenja u Španiji potražili su utočište u Osmanskom carstvu i pronašli mir i sigurnost u ovoj zemlji.

Slični primjeri mogu se vidjeti i tokom republikanskog razdoblja. Turska se trudila spasiti Židove iz nacističkih progona tokom Drugog svjetskog rata. Necdet Kent, glavni turski generalni konzul u to vrijeme u Marseillesu, rizikujući vlastiti život, izdavajući turska osobna dokumenta spasio je mnogo turskih Židova koji su živjeli u Naci-okupiranoj Francuskoj od slanja u njemačke koncentracione logore. Opet u istom razdoblju Selahattin Ülkümen, glavni turski generalni konzul na otoku Rodosu, također poznat kao "turski Schindler", spasio je 42 židovske obitelji od njihova slanja u nacističku logor smrti rizikujući diplomatsku krizu s Njemačkom. Gledajući ove primjere tokom historije, bolje će se razumjeti trenutni napori Turske. Turska će zasigurno imati značajan doprinos stabilnosti u regiji danas kao nasljednica Osmanskog carstva koje je vladalo regijom kroz pravdu i mir 400 godina.

Turska nikada nije imala za cilj dominirati i iskorištavati druge zemlje u potrazi za sebičnim interesima, već je naprotiv pokušala učiniti svijet pravednijim mjestom i za ljude koji žive izvan njezinih granica. Dakle, Turska teži globalnom cilju koji uključuje ne samo svojih 80 miliona građana nego i 7,5 milijardi svjetske populacije. Nedavno je pokazao iskrenost u Mianmaru i Bangladešu. Turska je došla hiljadama kilometara da pomogne stotinama hiljada muslimanskih izbjeglica iz Arakana, koji su pobjegli od pokolja u Mianmaru i sklonili se u Bangladeš. Erdogan je od početka krize sproveo intenzivne  diplomatske razgovore čime je pokušavao privući pažnju svijeta na humanitarnu krizu i poslao svoju porodicu u regiju gdje se uz pomoć Turske za ublažavaju posljedice krize. TİKA svakodnevno prenosi tople obroke na stotinama hiljada izbjeglica koji su se sklonili u Bangladeš i žive u kampovima. Ko može tvrditi da Turska traži svoje interese pružanjem tih sredstava s udaljenosti od 5 500 kilometara? Ono što Turska pokušava učiniti je zaustavljanje napora globalnog ustava kome je cilj to da  svijet postane mjesto kojim je nemoguće upravljati.

 

Tursko-izraelski odnosi

 

Republika Turska vidi svoje diplomatske odnose s Izraelom kao važan dio svojih nastojanja na jačanju mira i stabilnosti u regiji. S obzirom na Izraelske ratove i napetosti s državama u regiji, održavanje zdravog odnosa spriječilo da Izrael bude izolovan.

Odnosi između Turske i Izraela pogoršavaju se nakon svake krize u Palestini. Turska osjetljivost i njen ljudski pristup se s vremena na vrijeme ne dopada Izraelu, a ta situacija utiče na diplomatske odnose između njih. Povlačenje ambasadora na neko vrijeme nakon najnovije krize u Gazi bio bi ispravan korak, no može se desiti da dugo prekidanje diplomatskih odnosa se može indirektno odraziti sankcijama protiv Palestinaca koji su zapravo žrtve incidenata. Napetost koja se nastavila šest godina nakon izraelskog napada na Mavi Marmaru je porasla nakon što su dvije zemlje pristale da međusobno imenuju ambasadore. Unatoč svemu, nastavljeni diplomatski odnosi omogućili su Turskoj doprinos palestinskom pitanju i pružanju pomoći onima kojima je to bilo potrebno.

Doista, Jeruzalem je pod okupacijom, Gaza je pod blokadom, a Zapadna je banka pod opsadom, a sve pristupne putove u Palestinu kontrolira Izrael, iako je protupravno. U ovom trenutku, trebamo izbjegavati sentimentalnost i ponašati se razumno, suzdržavajući se od koraka koji mogu produbiti probleme. I naše institucije trebaju djelovati u koordinaciji i planiranju njihovih aktivnosti nakon konzultacija s našim diplomatskim misijama i srodnim uredima TİKA koji provode aktivne operacije na terenu.

Iako to nikad nije učinila, izraelska vlada trebala bi poslušati međunarodnu zajednicu i zaustaviti ugnjetavanje Palestinaca. Predstavnici naroda koji su bili izloženi mnogim protjerivanjima tokom historije ne bi trebali tjerati druge da imaju iste poteškoće koje su oni imale u prošlosti. S druge strane, sada treba priznati da zemlja koja produbljuje krizu izaziva ljude i povlači regiju u nestabilnost ne može djelovati kao "posrednik". Kao i u prošlosti, ljudi iz različitih vjera moraju živjeti u miru i skladu u Jerusalemu, koji  čezne za mirom već stoljećima.



Povezane vijesti