Aktuelnosti iz zemlje i svijeta 37/2017

Aktuelnosti iz zemlje i svijeta 37/2017

Aktuelnosti iz zemlje i svijeta 37/2017

Erdal Šimšek

Novi ratni centar centara velikih sila; Mijanmar

Rohingyu i musimansku manjinu “narod bez države”  u njoj sam upoznao oko 2000.godine. Tada su međunarodne medijske kuće prenosile vijesti o hunti koja je na vlasti u Mijanmaru i koja čini zločin protiv demokratije i slobode mišljenja u toj zemlji. U tom periodu sam, zbog posla, dobio priliku da odem u Mijanmar. Tada je hunta bil ana vlasti, ali iskreno ja kao novinar sam uspio daodradim svoj posao bez velikih pritisaka. Uspio sam se sastati sa predsjednicom Ang San Su Či koja je tada bila u kućnom pritvoru. Gospođa Či,koju zapadni mediji prikazuju herojem, ako ćemo iskreno, bila je pod velikim uticajem nacionalističkih ljevičarskih shvatanja. Iz nepoznatih razloga se Zapad pravio da to ne primjećuje i pored toga što je baš taj isti zapadni svijet najviše propatio i žrtvovao zbog nacionalističkih ljevičarskih stavova.

Na primjer, 30ih godina je u Evropi i svijetu stradalo na milione ljudi zbog nacizma kojeg je započeo Hitler.

Bolest zvana nacizam sada nanovo talaşa cijelu Evropu. Siguran sam da biste se i vi zaprepastili sličnošću u govorima kancelarke Merkel na predizbornimgovorima i govora koje je držao svojevremeno Adolf Hitler. A ako pogledamo na druge evropske zemlje, možemo primjetiti da se isti slučaj, nažalost, pojavljuje i u njima.

EU i zapadna Evropa koje se smatraju “koljevkom demokratije i civilizacije” ne vide masakre u Mijanmaru.  Šta može biti razlog šutnje povodom jednog ovakvog genocida. Da li će komitet za Nobelovu nagradu koji je veoma cijenjen u svijetu, održati sastanak povodom odluke iz prošlosti da predsjednica Mijanmara dobije njihovu uvaženu nagradu?

Predsjednik Republike Turske R.T.Erdogan je zatražio od vlade Bangladeša da Rohingya muslimane prihvati kao izbjeglice i cijelom svijetu objavio da će sve troškove snositi Turska. Izmeđuostalog, tik do Mijanmara imaju Malezija i Indonezija u kojima većinu stanovništva čine muslimani. Veoma je ponižavajuće za islam i za muslimane i to da ni jedna zaljevska zemlja, koje imaju najjače ekonomije na svijetu, nije podigla glas povodom dješavanja u Mijanmaru. Rohingya muslimani su najbrojnija manjina bez države. Oni nemaju ni najosnovnija prava na lična dokumenta za svoju djecu, pasoše sa kojima bi mogli pobjeći. Od kako je Mijanmar proglasio nezavisnost pa do danas, to je 60 godina, oni nemaju ta prava. U regiji gdje žive muslimani, u kojoj je teško naći čak i osnovne namirnice i hranu, odjednom se pojavila Vojska za oslobođenje Rohingye, naoružana najskupljim naoružanjem. Ova vojska u mnogo čemu podsjeća na ISIL, Mijanmarska vojska se navodno bori protiv njih ali je interesantno to da samo ginu civili. Još uvijek nije viđen uhvaćen niti jedan terorista , bio on živ ili mrtav. Kao i u posljednjem okršaju, još jednom najveću cijenu su platili çivili. Najmanje 3 hiljade Rohingya muslimana je poginulo. Svakoga dana sve žešće i žešće vojska napada i svakoga dana skoro 20 sela biva spaljeno. Nije moguće utvrditi tačan broj ali predpostavlja se da je od početka okršaja poginulo između 2 i 3 hiljade ljudi. Ovaj broj nikako ne oslikava realnu situaciju jer je prije nekoliko dana objavljeno da je samo u regiji Buthidaung ubijeno skoro 1500 ljudi. U velikom selu je živo ostalo samo 400 ljudi, ostali su živi spaljeni. Sistem ubijanja ove vojske je sljedeći: Prvo u sela ulaze sa naoružanjem, ubiju onoliko koliko je najviše moguće ubiti. Vojsci pomažu budisti pri tome. Oni koji prežive pokušavaju pobjeći, ali nailaze na mine koje je voska postavila oko sela i budu plen zasjedi koju je također vojska postavila i bivaju ubijeni raketama iz zasjede. Nakon svega toga, pale kompletna sela. Oni koji prežive imaju opekotine trećeg stepena.
Danas preživjeli u Mijanmaru su 70-80% žene i djeca. Mladi i muškarci iz regija Maungdaw i Buthidaung su uglavnom izbjegli u Bangladeš i Maleziju, u selima su ostale samo žene i djeca i stoga su oni izloženi mučenjima. Maungdaw regija je veoma blizu Bangladeša i tamošnji stanovnici bježe prema granici. Međutim vlasti Bangladeša ne otvaraju granicu. Postoji neutralna regija u kojoj je smješten prilično veliki broj ljudi. S obzirom da nemaju kuda ići primorani su se skrivati u predjelima gdje se nalaze šume. Na one koje vrate sa granice mijanmarska vojska otvara vatru tako da i tu bivaju ubijani.
O svoj ovoj katastrofu, osim Turske ne govori niko i to je jako ponižavajuće za cijelo čovječanstvo. Predsjednik Turske Erdogan je tokom cijelog Bajrama zvao sve lidere svijeta i trudio se da se ovaj pokolj zaustavi. Nadam se i želim da UN što prije ozbiljno reaguje kako bi se zaustavila ova katastrofa. Ali za sad nikakav signal da će prolivanje muslimanske krvi biti zaustavljeno nije na pomolu. I neiskusna mijanmarska liderka Či nije svjesna situacije ove zemlje. Kada bude postala svjesna, imam utisak da ćemo pisati vijesti o smrti Budista.
U sljedećem prilogu ću pisati o tome zašto su Rohingya i Mijanmar novo bojno polje. Do sljedećeg slušanja. Prijatno.

 

 

 



Povezane vijesti