Balkanske Aktuelnosti 29/2017

Neka se stidi čovječanstvo koje majkama poput Nazije Beganović nije pružilo osjećaj pravde...

Balkanske Aktuelnosti 29/2017

BALKANSKE AKTUELNOSTI 29/2017

 

Godina 1992. Godina kada su u BiH počela svitati crna jutra, kada je tišina noći ispunjena kricima, godina kada je oružje počelo vladati zemljom. Godina kada se BiH, zemlja uzajamnog povjerenja i poštovanja pretvorila u zemlju mržnje, gladi, mučenja i smrti. Godina kada je u Bosni počeo košmar koji će dugo trajati i kada je svijet ostao samo nijemi posmatrač. Svijet koji je dozvolio da Bošnjaci, koji su nekada bili sretni i sa krovom nad glavom, krenu put izbjeglištva; svijet koji je dozvolio da se kuće pretvore u pepeo, da se mjesto sreće zauzmu strah, strijepnja i suze. Svijet koji je zatvorio oči pred činjenicom da se dječiji parkovi pretvore u mezarja, da Drinom opet poteče krv Bošnjaka. Svijet, koji je sebi obećao da više nikada neće dozvoliti genocid, dozvolio je sve one strahote u Srebrenici.

 

I nakon 22 godine od genocida u Srebrenici majke i dalje preživljavaju džehenem sa nadom da će jednoga dana pronaći tijela svojih najdražih. Umjesto da se raduju ženidbi svojih sinova i izgradnji sretne budućnosti, majke Srebrenice se mogu radovati samo trenutku da će jednoga dana pronaći kosti svoje djece i da će ih uspjeti sahraniti.

Međunarodni sud za zločine počinjene na prostorima bivše Jugoslavije je sa svim detaljima dokumentovao tragediju koja se dogodila u Srebrenici. Zajedno sa Međunarodnim sudom za zločine počinjene na prostorima bivše Jugoslavije dokazano je da je ono što se dogodilo u Srebrenici bilo genocid.

I ne samo sudovi, i pronađene masovne grobnice su svjedoci tragedije koja se dogodila u Srebrenici. Svjedoci su divljaštva da su u masovne grobnice imali snage da bace slijepu 101-godišnju staricu i bebu od 29 dana. No, Allah je učinio da iz slučaja svih masovnih ubijanja, kada su masovno strijeljani Bošnjaci, preživi makar po jedna osoba. Na ovaj način istina nije mogla biti sakrivena i pronađena je makar po jedna osoba koja bi posvjedočila svo ovo zvjerstvo.

Na desetine hiljada porodica, koji godinama traže sinove, očeve, muževe i ostalu rodbinu, ima potrebu za istinom. I oni koji nisu uspjeli ili nisu htjeli da shvate sve one strahote što su se dogodile Bošnjacima također su imali potrebu za istinom. I oni koji su zatvorili oči pred genocidom ljudi koji su masakrirani samo zato što su nosili drugačija imena ili što su se molili na drugačiji način imali su potrebu da spoznaju istinu kako bi spoznali i svoje greške.

Spoznaju istine ponajviše su trebali oni jadnici koji su veličali ratne zločince poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića, zločince koji su se po ubijanju žrtava opet vraćali na mjesto zločina, koji su buldožerima vadili po nekoliko hiljada žrtava iz masovnih grobnica i prebacivali ih na druga mjesta. Evropa, koja još uvijek nije mogla prihvatiti da zlo zvano ¨fašizam¨ i dalje postoji na tlu Evrope; koja je spavala, koja je uspavana i podijeljena sa svojim interesima također je imala potrebu za istinom.

Srebrenica nisu samo brojke. Srebrenica nije samo priča o zvjerskom ubijanju Bošnjaka kojima je oduzeto pravo na odbranu. Srebrenica nisu samo memoari o holandskom taboru koji je historiji postao poznat sa strahom i nemilosrnošću, niti priča o neefikasnom UN-u. Srebrenica je bio plan uništenja jednog naroda i njegovog postojanja. Srebrenica je simbol boli koja je raspodijeljena na nišanima Memorijalnog centra u Potočarima.

Priča majke Nazije Beganović, koju je zabilježila novinarka Almasa Hadžić je samo jedna od hiljadu tužnih priča Srebreničana:

…Nekoliko dana smo se krili u šumi oko sela, a onda su nas iz lokalne policije, zatim komšije iz srpskih sela, koje smo poznavali i čija su se djeca družila sa našom djecom, pozvali da izađemo iz šume i da se svi okupimo u selu Bijeli Potok, kako bi nas transportovali prema Tuzli. Garantovali su da nam se ništa neće dogoditi. Povjerovali smo im. Bilo nas je nekoliko hiljada žena, djece, staraca, odraslih muškaraca. A onda su razdvojili muškarce i žene. Nakon toga u parkirane autobuse i kamione počeli su odvoditi muškarce. Odvedoše prvo mog muža Mustafu. Za njim sinove Muriza (29), Beriza (26), Idriza (25), Feriza (23), Rama (22), Fahrudina (19). Ja stojim sa strane,plačem, drhtim... U jednom momentu potrčala sam prema kamionu u koji ukrcavaju moje sinove. Željela sam zamoliti srpskog oficira da mi ostavi bar jednog sina jer sam se bojala da ih više nikad neću vidjeti. Ta želja me je nosila donekle, a onda sam stala: Šta ću ako me taj oficir upita kojeg sina da mi ostavi? Kako da kažem ostavi mi ovog, a ovaj neka ide? Reći će mi moji sinovi zar njega više voliš majko od mene? Nisam mogla... Plačem, a ne mogu da se opredjelim. Tako sam ostala gledajući kako ih guraju u kamion s rukama podignutim iznad glave. Odvezli su ih. Nikad više ih nisam vidjela. Živim sama sa unukom, jedinim muškim potomkom moje familije...”

Neka se stidi čovječanstvo koje majkama poput Nazije Beganović nije pružilo osjećaj pravde...



Povezane vijesti