Globalna perspektiva 37/2018

Kuda ide Sirija?

Globalna perspektiva 37/2018

Globalna perspektiva 37/2018

Analiza dekana Fakulteta političkih nauka na univerzitetu Yildirim Beyazit, prof.dr. Kudreta Bulbula.

Nemilosrdni rat u Siriji se već evo sedmu godinu nastavlja. Cijeli svijet priča o napadima sirijskog režima i Rusije na Idlib koji je jedna od 4 zone koje su u Astani proglašene za zonu deeskalacije. Cijeli svijet hladnokrvno raspravlja o tome koliko će miliona ljudi napustiti zemlju i da li će se koristiti hemijsko oružje. Kao da je riječ o novom scenariju serije filmova, bezosjećajno, kao da su kamenog srca.

Prošle sedmice su se u Teheranu sastale zemlje iz procesa Astane; Turska, Rusija i Iran. Razgovarali su o Idlibu i uopšte o budućnosti Sirije. Sastanak u Teheranu je, u svijetu u kome zapad iz daleka pjeva gazele i u kom međunarodna zajednica i organizacije šute, dokaz kako je u iskrenoj borbi za zaustavljanje pokolja Sirijaca i Turska ostala sasvim sama. To što su objavljeni razgovori od strane Irana, a bez znanja Turske i Rusije je bila prilika da cijeli svijet, još jednom, čuje pravu istinu. Kao da je zaboravljen uključen mikrofon. Nažalost, od drugih lidera na sastanku nismo čuli riječi žaljenja o drami sirijskog naroda. Predsjednik Erdogan je nekoliko puta naglasio koliko je potrebno primirje i rekao da u Turskoj im 4.5 miliona izbjeglica od koji je većina iz Sirije. I Turska je lako mogla, kao mnoge druge zemlje, zatvoriti granice izbjeglicama i oglušiti se na ljudske drame koje se tamo dešavaju. Mogla se ponašati kao neke zemlje članice EU koje čim vide nekoliko hiljada izbjeglica ne vrijednuju moto “sloboda, ravnopravnost i bratstvo” i svoju vlast organizuju na temeljima mržnje prema doseljenicima.  U stvari, Turska se ne bi mogla tako ponašati. To što Tursku čini posebnom je njena historija, savjest, osjećanje odgovornosti prema ljudima, tj. ne bi mogla ponašati kao zemlje koje smo pomenuli.

U sedmoj godini rata u Siriji uloge se, nažalost, nisu mnogo promijenile. Rusija, uz svoje baze u Siriji, nastavlja da bude na strani sirijskog režima, ne kako bi bila efikasnija u Crnom moru, Krimu, Gruziji i Ukrajini, već kako bi se sa zapadom srela na još udaljenijim geografskim područjima.

Iran i u Siriji nastavlja sa ekspanzionizmom. Izjava teheranskog narodnog poslanika Ali Riza Zakaija, poznatog po bliskosti sa vjerskim vođom Alijem Hamaneyem dokazuje iranski ekspanzionizam u regiji, a glasi:”Tri arapske zemlje su danas u rukama Irana i vezane su za revoluciju islama. Sana je postala četvrti arapski glavni grad koji se priključio iranskoj revoluciji. Nisam siguran u vezi toga koliko su glavni gradovi Libana, Sirije, Iraka i Jemena, što kaže Zekai: “u iranskim rukama.” Ali do izražaja dolazi to da Iran smatraju odgovornim za prolivanje krvi i uopšte dešavanja u ovim zemljama.

Zaprepašćavajuće je to što je narod drugog najvećeg iračkog grada i važne luke Basre, koji je većinski šiitskog opredjeljenja, izašao na ulice protiv Irana te zapalio iransku ambasadu. Međutim, zar nije veliki pokazatelj da Sirijci nemaju nikakvu nadu u Iran to što ne idu u ovu zemlju čak i kada kao izbjeglice idu u drugi dio svijeta? Oni nemaju nadu u susjedske odnose kao ni u ljudske vrijednosti Irana.

 

Izrael je zasigurno ključni i temeljni faktor koji stoji iza rata u Siriji. Izrael od samog početka vodi ¨tihu i duboku¨ politiku kako bi rat trajao što duže i kako bi rivali u regiji zajedno izgubili snagu i moć. Ova politika se podudara sa strategijom cionista Jevreja ¨Veliki Izrael¨, koji posjeduju ideal da granice Izraela prošire na granice ¨obećane zemlje¨ koje uključuju i teritoriju jugoistoka Turske. Možda se od samog početka politika vodi u ovom smjeru.

Politika koju SAD vodi prema Siriji nije nezavisna od izraelske politike. I pored činjenice da je prijetnja zvana ISIS uklonjena, SAD i dalje pruža podršku terorističkoj organizaciji PKK/PYD i naoružava je. Iako se na prvi pogled čini da se ova politika vodi u cilju ¨stezanja obruča¨ oko Irana, postavlja se pitanje da li ovolika podrška koja se pruža terorističkoj organizaciji PKK/PYD, koja za cilj ima podjelu Turske i stvaranje terorističke države od početka do kraja turske granice se može objasniti samo tvrdnjom ¨stezanja obruča¨ oko Irana. Ili je ovaj teroristički koridor samo put kako bi Izrael ostvario svoje stare planove.

I EU. Da li se može govoriti o politici EU i njenom stavu prema Siriji, u kojoj je u zadnje vrijeme povećan uticaj ultradesničarskih struja i čije zemlje se trude samo da nekoliko sirijskih izbjeglica slučajno ne bi došlo kod njih?

Nemoguće je očekivati obustavu napada sirijskog režima sve dok SAD ne odustane od politike koju vodi indeksovanu na Izrael, dok EU ne odustane od praznih obećanja i ne provede konkretne korake. EU i SAD ne vide nikakav problem sve dok Sirijci umiru u svojoj zemlji ili dok ostaju u Turskoj.

U Siriji se vrši etničko čišćenje pred očima cijelog svijeta. Mijenja se demografska struktura zemlje. Režim i prorežimske snage bombarduju gradove koje žele preuzeti uz argument da se u njima nalaze teroristi. Kao rezultat svega ovoga na milione ljudi je primorano da napusti zemlju. Da li se može reći za milione ljudi da su teroristi? Ako ovdje nije cilj da se izvrši etničko čišćenje, da se promjeni demografska struktura stanovništva, šta je onda cilj? Da li je jedini put za ovo borba protiv terorista? Da li se gradovi i svi njegovi žitelji moraju ubijati bez razdvajanja terorista i nevinih?

Prljavi rat u Siriji, čiju fakturu ne plaćaju oni koji ratuju već zemlja kao što je Turska koja posjeduje strijepnje u ime čovječanstva, treba se okončati. Treba se okončati i trebaju se poduzeti koraci kako bi se zacijelile rane, koraci koji će trajati godinama. Šta su krive bebe koje su bombardovane? Da li naša srca mogu podnijeti još Aylan dječaka koji su stradali u moru bježeći od rata u svojoj zemlji?

Historija čovječanstva zapamtila je puno zločinaca.

Idi Amin, Staljin, Pol Pot, Hitler, Musolini, Ivan Grozni, Robespierre, Kont Drakula, Krstaši su samo neki od njih. No, u historiji ni jedan zločin nije ostao vječno. Zločini su se slomili nad glavama zločinaca, prije ili kasnije, i uvijek su potlačeni pobijedili, prije ili kasnije. Ako su ovi zločinci danas svima poznati i ako ih svi proklinju, na dugoročnim stazama će opet čovječanstvo pobijediti.

Hajduci nikada ne mogu vladati zemljom.

 

 

 

 



Povezane vijesti