Globalna perspektiva 9

Analiza dekana Fakulteta društvenih nauka na Univerzitetu Yildirim Beyazit u Ankari, prof. Dr. Kudreta Bulbula.

Globalna perspektiva 9

Globalna perspektiva 9

 

28. februar: Posljednji udar oporuke Hladnog rata

Tačno prije 21 godinu, 28. februara 1997. godine Turska je doživjela jedan od najvećih vojnih udara u bliskoj historiji.

Vojni udari ili pokušaji vojnih udara nisu nešto što Turska ne poznaje. Datumi vojnih udara pokazuju da se skoro svakih deset godina suočavamo sa ovakvim zbivanjima: 1960., 1971., 1980., 1997 (28. februar), 2007 (27. april), 2016 (15. jul). Ako se razmotri činjenica da je posljednji udar bio 1980., 1997. godine se moglo pomisliti da se zakasnilo sa posljednjim udarom. No, situacija postaje jasnija kada se na to doda činjenica da je pučista general Evren samo prije 8 godina napustio vlast.

Zbog čega se Turska svake desete godine suočava sa vojnim udarima?

Zemlje poput Turske, glavni akteri, ne ostavljaju se na miru od strane globalnih aktera. Globalne sile jako dobro znaju šta bi se dogodilo ako bi se ove zemlje ostavile na miru. Zbog toga se ovakve zemlje uvijek žele držati pod kontrolom. To dobro znamo iz primjera Njemačke. Naime, Njemačkoj, koja je dva puta pokušala da promjeni globalni poredak i koja je izgubila, nametnut je Ustav, ograničeni su joj vojska i naoružavanje.

Sa godinama premijera Adnana Menderesa, koji je pogubljen vojnim udarom, potencijal Turske je još jednom shvaćen. Zbog toga je Ustav iz 1961. godine formirao sistem državnog nadzora kojim će se izabrani držati pod kontrolom. Vojni udari koji se događaju svake desete godine su ustvari pokušaji da se naš narod drži pod kontrolom.

No, vojni udari u Turskoj ne mogu se opravdati samo internim faktorima. Prošle sedmice je bivši predsjednik CIA-e James Woolsey, u okviru istrage koju tužitelj Robert Mueller vodi povodom tvrdnji da je Rusija bila umiješana u izbore u SAD-u, priznao da je SAD intervenisao prilikom izbora u drugim zemljama. Nakon udara u Turskoj 1980. godine, Paul Henze, savjetnik Nacionalnog vijeća za sigurnost SAD-a je tadašnjem američkom predsjedniku kazao: ¨naši momci su uspjeli¨.

Što se tiče 90-tih godina i tadašnje Turske, i godinama, po meni ubijenog predsjednika Ozala, Turska je zabilježila veliki napredak kako u ekonomskom razvoju tako i na polju sloboda. Kasnije je za vrijeme partije ¨Refah Yol¨ i premijera Erbakana ekonomija zemlje u velikoj mjeri napredovala. Da su zbivanja nastavljena u ovom smjeru, Turska bi izašla iz kontrole i sama bi slijedila svoj put. I upravo u ovakvoj atmosferi dogodio se vojni udar 28. ferbuar.

Proces 28. februar

Proces je počeo kada su se 28. februara tenkovi iz mjesta Sincan u Ankari uputili prema centru grada. Možda to sve može izgledati normalno. Ali, ako vi živite u zemlji u kojoj su u prošlosti tenkovi opsjedali skupštinu, i gdje su pogubljeni premijeri, vaša logika je spremna da shvati šta znači kada se tenkovi upute gradom. Proces se vodio tim smjerom. Na sastanku Vijeća nacionalne sigurnosti, uz insistiranje vojnika kojih je bio koliko i civila, vladi je nametnut jedan akcioni plan. Kada se shvatilo šta vojska želi, cijela zemlja, kao da čega barbare, stala je u stroj. Isto kao da je ranije isprobano, zemlja je ušla u proces vojnog udara. Sudije, birokrate, nevladine organizacije ušli su u natjecaj u brifingu koji je dat od strane Načelništva generalštaba, kako bi spoznali pod kakvom smo ¨reakcionarnom prijetnjom¨.

Rezultati...

Naravno da se proces nije tu završio. Svrgnuta vlada, godine nestabilne koalicije, hapšenja, veliki broj ljudi izbačen s posla, smrt, samoubistva, generacija kojoj su ukradeni mladost i budućnost...

Ukradena su sva prava na polju slobode i Turska koja se vratila u period vojnog režima...

2002. godine je to bila zemlja sa potpuno skrhanom ekonomijom...

Korupcija, pljačka i zapljenjivanje na vrhu...

I kasnije...

 28. februar je posljednji udar oporuke Hladnog rata kojeg su vodile interne i vanjske sile koje su Tursku htjele kontrolirati. Oni koji su sa vrha gledali na narod i njegove vrijednosti, shvatili su da sa prgavom nacionalističkim državnim nadzorom Hladnog rata  Tursku ne mogu držati pod kontrolom. Usljed globalizacije i komunikacijskog doba, pluralizma, multikulture i demokratskih iskustava, Turska se više nije mogla kontrolisati starim tipom državnog nadzora Hladnog rata.

Kada se osvrnemo, danas shvaćamo da 28. februar nije bio uspješan povodom izgradnje državnog nadzora Hladnog rata, ali je bio uspješan povodom izgradnje nove oporuke i vrijednosti naroda, jer su u to vrijeme uništene skor sve civilne i vjerske grupe, osim grupe koja je danas poznata kao FETO. Danas se shvaća da je 28. februara u velikoj mjeri pripreman teren za današnji 15. jul. Uništavanjem demokratskih i civilnih elemenata, državni nadzor koji se trebao napraviti, ustvari je stvorio prostor za djelovanje terorističke organizacije FETO.

No, dva neuračunljiva faktora su promijenila sve planove. Liderstvo bez predaje Recepa Tayyipa Erdogana i historijski otpor naroda koji je spreman da zajedno sa svojim liderom i pogine. 15. jula je stradalo 250 šehida, a povrijeđeno preko 2000 ljudi. No, spasili smo domovinu, budućnost i dostojanstvo. Naš narod je cijelom svijetu pokazao kako se udar, demokratskim putem, može potisnuti.

Pouka iz 28. februara

Za globalne aktere nije bitno kome je nametnut državni nadzor, već on sam. Zbog svega toga se ne treba zaboraviti da globalni akteri u drugim državama traže državni nadzor skladan svojim interesima, a ne demokratiju i ljudska prava. Za njih nije bitno da li se ovaj državni nadzor oslanja na vojnu, vjersku, sekularnu ili nacionalističku legitimnost.

Protivotrov državnog nadzora je da se sve sfere sistema u potpunosti otvore narodu. Sve ono što je oduzeto od naroda i politike, otvaranjem svih polja pravosuđa, birokratije, akademije ka narodu, predstavlja najznačajniji faktor koji unazađuje državni nadzor.

Zatvorena i nekontrolisana sigurnosna birokratija je jedan od glavnih faktora koji stvara državni nadzor. Zbog toga je od velike bitnosti demokratsko nadgledanje, revizija i kontrola sigurnosne demokratije. Iskustvo koje je Turska dobila plaćajući skupe cehove trebaju biti vodič za sve narode koji žele živjeti nezavisno, slobodno i dostojanstveno.

 

 

 



Povezane vijesti